
Prva samostalna putovanja – noćna mora za roditelje
Prva samostalna putovanja koja tinejdžeri predlože, često su noćna mora za njihove roditelje. Za tinejžere, to su nezaboravna uzbuđenja i prvi osećaj prave nezavisnosti. Najčešće, taj period pristiže oko VIII razreda osnovne škole ili tokom srednje škole.
Iako većini roditelja taj trenutak stigne nekako neočekivano, prerano i – uznemirujuće, on se nije pojavio niotkud, bez ranijih znakova. Pre toga, na primer, sa 11 godina deca žarko žele da idu sa školom na ekskurziju, da putuju autobusom, sa grupom vršnjaka na kamp, da idu na more sa drugaricom i njenim roditeljima, i slično. Sve su to vežbe odvajanja i osamostaljivanja: drugim rečima – individuacije, koja je prirodna i očekujuća pojava tokom adolelscencije. Ali, da li ste se pitali da li dete treba da prohoda, kada je bilo spremno za hodanje? Isto je i sa ostalim koracima indviduacije, koji nastupaju u periodu adolescencije.
Roditeljima je izazovno da prihvate i dočekaju ove korake sa dobrodošlicom i radošću. Naprotiv, obično su uplašeni i nadaju se da će moći da odlože ovaj proces. Ili, bar, da prevezu dete kolima do mesta letovanja kako bi im bilo udobnije i sigurnije, dok će ostala deca otići zajedničkim autobusom. U stvari, da bi oni bili sigurniji da je sve pod kontrolom. Dete ni ne pitaju šta misli o tome.
Ili, neki roditelji se odluče da letuju u istom mestu gde je dete otišlo sa školom ili kampom, kako bi imali uvid u sve što se dešava sa detetom.
Kako deca to doživljavaju? Kao poniženje i podcenjivanje njihovih kapaciteta. Sramota ih je od drugara, koji sve to primećuju i neretko se rugaju. Osećaju se kao da ne pripadaju ostatku grupe. Usamljeni, neželjeno privilegovani. A osećaju da su spremni i sposobni za korake samostalnosti. Koje i kakve – to može da bude tema pregovaranja i usklađivanja.
Pred roditeljima je da donesu odluku: da li će odobriti da dete ide bez njih na putovanje. Ili – neće, što je takođe ok. A ako odobre, da se pomire sa tim da će detetu možda ponekad biti neudobno, da će biti primorano da ponešto otrpi. Što je takođe ok (ukoliko izvor trpljenja ne pređe granicu i pretvori se u zlostavljanje).
Deca se rađaju sa urođenim sposobnostima za preživljavanje, kapacitetima da podnesu izvesnu količinu frustracije (neudobnosti, neomiljene hrane, ne baš sjajne higijene, dosade, neizvesnosti, usamljenosti). I to je različito kod svakog pojedinca posebno. Ali, generalno, dete koje zatraži izvesnu samostalnost, po pravilu je za nju i spremno. Pitanje je, naravno, mnogih okolnosti i individualne mere. O tome je moguće i poželjno razgovarati u porodici, pre planiranja putovanja. Svi zajedno, u miru i sa međusobnim poštovanjem. Porodični sastanci su izuzetna prilika za ove razgovore i zajedničke odluke. Prema Pozitivnoj disciplini, porodični sastanci se organizuju sa određenim ciljem. Ovog puta, taj cilj bi bio da se usklade želje deteta/dece sa mogućnostima i granicama koje porodica želi da poštuje. Prva tačka dnevnog reda su Komplimenti: svaki član porodice iskazuje kompliment svakom članu porodice, što omogućava da se svi članovi porodice osećaju uvaženo i prepoznato, i time spremno za dalji tok sastanka. Druga tačka dnevnog reda je izlistavanje izazova. Odabira se jedna tema/izazov, u ovom slučaju, samostalno putovanje tinejdžera. Treća tačka dnevnog reda je izlistavanje predloga rešenja problema – na primer:da li i na koji način dete može da ide na samostalno putovanje. I, na kraju, četvrta tačka dnevnog reda je planiranje zajedničkih prijatnih ili zabavnih aktivnosti, koje služe da se svi članovi porodice povežu, osećaju prijatno, i požele da se opet okupe na sledećem sastanku.
Porodični sastanci su prilike za razvijanje međusobnog poštovanja, uvažavanja i zajedničko traganje za rešenjima. Porodice koje realizuju porodične sastanke, znaju koliko su oni dragocene prilike za uvežbavanje socijalnih veština i praktikovanja ravnopravnosti. Roditelji mogu da postave svoje granice, a isto tako deca mogu da izraze svoje potrebe i pokažu svoju uvećanu spremnost za samostalna putovanja. Usaglašavanje i približavanje ovih, na početku, velikih razlika, su socijalne veštine koje će kasnije biti dragocene tokom čitavog života.