Najjače osećanje iz perioda kada je moje dete trebalo da krene u vrtić je bilo osećanje krivice, zabrinutost, osećaj da nisam dobra majka. A uz sve to, tada mi je bilo neprijatno da o tome pričam. Kao da će mi biti još gore ako o ovome glasno govorim (a sada znam da je upavo suprotno). Ove trenutke sam iskusila veoma davno, kada smo pokušali da uključimo naše dete u vrtić. Kažem – pokušali – jer nam nije uspelo prve godine. Odustali smo, jer smo shvatili da je u tadašnjim okolnostima ipak bilo bolje neko drugo rešenje, a ne vrtić.
Da li su i vama, kada ste bili tinejdžer govorili „Ti zaista misliš da ćeš baš ti uspeti, kad niko do sad nije?“ ili „Nema šanse da u tome uspeš!“, ili „Šta ti misliš, ko si ti? Neko baš poseban, genije..?“ A potom se odjednom „probudite“ u telu odrasle osobe, prilično nesigurne, povučene, koja se usteže da zatraži nešto za sebe, koja lako ustaje u odbranu drugih ili svetske pravde, ali nikako – u sopstvenu odbranu.. Osoba koja nije sigurna šta želi, a kad i zna, nije u stanju da se izbori za to.

