Roditelji tinejdžera, otreznimo se dok nije kasno! Jer, ne znam da li je još neko povezao činjenice… Tinejdžeri pate kada osećaju da nisu prihvaćeni i prepoznati. Osećaju da su odvojeni od drugih, da su usamljeni kao panj na livadi. Zašto? …
Prva samostalna putovanja su izazov za tinejdžere i roditelje. Roditeljima je izazovno da prihvate i dočekaju ove korake sa dobrodošlicom i radošću. Za tinejžere, to su nezaboravna uzbuđenja i prvi osećaj prave nezavisnosti. Pred roditeljima je da donesu odluku: da li će odobriti da dete ide bez njih na putovanje. Ili – neće, što je takođe ok. Najvažnije je da odluku o načinu osamostaljivanja tinejdžera donesu zajedno – roditelji – i deca.
Najjače osećanje iz perioda kada je moje dete trebalo da krene u vrtić je bilo osećanje krivice, zabrinutost, osećaj da nisam dobra majka. A uz sve to, tada mi je bilo neprijatno da o tome pričam. Kao da će mi biti još gore ako o ovome glasno govorim (a sada znam da je upavo suprotno). Ove trenutke sam iskusila veoma davno, kada smo pokušali da uključimo naše dete u vrtić. Kažem – pokušali – jer nam nije uspelo prve godine. Odustali smo, jer smo shvatili da je u tadašnjim okolnostima ipak bilo bolje neko drugo rešenje, a ne vrtić.
Da li su i vama, kada ste bili tinejdžer govorili „Ti zaista misliš da ćeš baš ti uspeti, kad niko do sad nije?“ ili „Nema šanse da u tome uspeš!“, ili „Šta ti misliš, ko si ti? Neko baš poseban, genije..?“ A potom se odjednom „probudite“ u telu odrasle osobe, prilično nesigurne, povučene, koja se usteže da zatraži nešto za sebe, koja lako ustaje u odbranu drugih ili svetske pravde, ali nikako – u sopstvenu odbranu.. Osoba koja nije sigurna šta želi, a kad i zna, nije u stanju da se izbori za to.
Ko se, uopšte, usuđuje da priča o tinejdžerima?!
Ili: gde je nestalo ono moje dete?
Neki kažu: “U moje vreme nije bilo ni puberteta ni tinjedžera! Šta je sad ovo? Te ne može da uči, u pubertetu je! Te ne može da ustane na vreme za školu – u pubertetu je! To nekad nije uvažavano!”
Njihovo visočanstvo – “Tinejdžeri”!
Koliko ironije, skepse, sumnje u ovim rečima!
Često čujemo da bebe ne treba previše nositi, držati u naručju, ljuljati, ne reagovati baš svaki put na plač. Sve to zato što se bojimo da bi se mogle navići na ljubav, nežnost i brigu.
Zašto bi neko uopšte predložio da dete navikavamo na manjak ljubavi?
Samo zato što bi jednog dana mogli da od nas, svojih roditelja, traže više ljubavi?
Šta je loše u tome da očekujemo da nas vole ljudi koje mi volimo?
Naša ljubav prema deci treba da je nešto na čega ona mogu uvek računati, neko ko će uvek biti tu, čak i kada su u nevolji i kada radije ne biste bili tamo.
Biti tamo dok se udobno odmaraju u našem naručju, smeše nam se po prvi put, je lako; biti tamo kada im izbijaju zubići ili imaju grčeve u stomaku, ili plaču po čitavu noć – nije. Biti tamo kada uče da voze bicikl na dva točka je lako;
Biti tamo kada slupaju porodična kola – nije.
Biti tamo kada izvode predstavu u vrtiću je lako;
biti tamo kada nas pozovu iz policijske stanice – nije.
I JA SAM RODITELJ
… dva (doskoro) tinejdžera. Kada sam počela da proučavam Pozitivnu disciplinu, baveći se ovom moćnom pedagogijom, pre svega profesionalno, mislila sam „Kako sve ovo nisam znala mnogo ranije? Ovo mora da je odgovor na moje dileme! Koliko sam samo vremena potrošila do sada, sa pogrešnim strategijama! Koliko li sam samo puta povredila bića koja najviše na svetu volim i za koje sam toliko odgovorna, kao što je svaki roditelj za svoju decu!
Kako to da ispravim? Ima li nade za nas?“